Prije 33 godine pripadnici Armije RBiH su u općem pokolju ubijali djecu i starce u Uzdolu

Tog 14. rujna 1993. život je potpuno stao u malom brdovitom selu u ramskom kraju. Ugasili su ga oni kojima ništa nije bilo sveto i koji nisu prezali ni pred čim. Među 41 pobijenim, 29 njih su civilne žrtve, dok ostatak čini 12 malobrojnih vojnika HVO-a koji su se našli u zasjedi. Dječak Stjepan Zelić kao najmlađa žrtva imao je 10 godina, a Luca Zelenika kao najstarija imala je 87 godina. Od ispovijesti članova obitelji poginulih i 33 godine kasnije čovjeku se sledi krv u žilama.

"Mater su mi ubili, ćaću su mi zaklali pred kućom. Kad sam vidjela onu krv, neću to nikad zaboraviti. I kad budem umirala, ako budem pri svijesti ono će mi biti u očima i pred očima", prisjeća se Kata Marić.

"Poginuli su mi stric, strina, stričevići, negdje oko jedanestero iz obitelji mi je poginulo.  Od prvog dana sam tu bio, sudjelovao sam u ratu, poslije rata 1995. sam otišao za Zagreb i konkretno živim tamo, ali svake godine to mi je pod obavezu doći i dolazim tu na godišnjicu", rekao je Mijo Rajič.

"Živi užas, to se ne može reći ni opisati. Gori vatra, viču Alahu ekber i ne znaš gdje ćeš ni gdje si. Operirao sam karcinom i išao na komisije i nemam nikakve pomoći", rekao je Slavko Barišić.

"Iz moje obitelji ubijen je otac moga muža i njegova nevjesta, znači moj svekar i moja jetrva. 33 godine su već prošle i što da kažemo, tuga, žalost i svaka godina je teža", riječi su Anice Ljubić.

No, nije samo okrutnost ovog zločina što boli Hrvate u ovom kraju i u cijeloj BiH, jer još više ih boli nepravda. Za ovaj zločin pred Sudom BiH kažnjen je samo zapovjednik prozorskog bataljuna Armije BiH Enver Buza sa svega osam godina zatvora. Izvršitelji nisu, kao ni vrhovni zapovjednici.

"Neki dan smo bili u Grabovici, danas smo u Uzdolu. Sjetimo se Trusine, Križančeva sela. Nažalost oda tadašnjeg političkog i vojnog vrha nitko nije osuđen za ove zločine koji su se dogodili nad civilnim stanovništvom od strane Armije RBiH", kazao je zamjenik ministra obrane BiH Slaven Galić.

Koliko je ovaj zločin bio okrutan potvrđuje i svjedočenje BBC-jeve novinarke Kathryn Adie na suđenju nekadašnjem načelniku Glavnog stožera Armije BiH Seferu Haliloviću u Haagu koji je u konačnici oslobođen krivnje. Ona je došla iz Središnje Bosne nakon maskra u Uzdolu i svjedočila stravičnim scenama u selu koje je bilo izvana potpuno prazno.

"Išli smo od kuće do kuće i scene kojima smo svjedočili su mrtvi ljudi u svakoj od kuća. Otkrili smo mrtve ljude, negdje jednog, negdje dva, negdje u dnevnom boravku jer to su male kuće. Na kauču, na podu. U jednoj kući sam vidjela tijelo u krevetu, a krevet je bio prekrivren krvlju. U drugoj kući vidjela sam tijelo u kutu, a velika mrlja krvi je bila raširena po bijelom zidu. Svi ovi ljudi su bili stariji, svi. Bio je jedan par u štali, vojska ih je pronašla. Čovjek je ležao na ženi i grlio ju je kako bi ju zaštitio, oboje su imali rane od metaka. I svako tijelo koje sam ugledala je imalo rane od metaka."

Uzdol dakako nije jedini zločin nad Hrvatima u BiH u proteklom ratu, jer ima ih još na desetke. A dodatnu bol izaziva to što se o njima jako malo zna u široj javnosti, dok ih oni koji štite počinitelje nazivaju izoliranim incidentima.

"Zločini nad Hrvatima u BiH, mislim da nisu dovoljno poznati ni u Hrvatskoj. Pođimo u Hrvatski sabor, pitajmo ljude što se dogodilo na ovim prostorima, nažalost mnogi će reći samo ono što su pročitali u medijima. A mediji su pokušali nametnuti odgovornost Hrvatske i hrvatskih snaga evo konkretno za rat s Armijom BiH. A zapravo je činjenica da su Hrvati na ovim prostorima svaku žrtvu podnijeli za očuvanje identiteta na ovim prostorima, za obranu BiH pa i za obranu Hrvatske", kazao je Ante Nazor.

Za ramske branitelje, koji se suočavaju s velikom nepravdom, Uzdol je i test za sve buduće aktivnosti hrvatske politike.

"Pozvao bih ovim putem sve institucije naše hrvatske da povedu računa o Uzdolu jer on je proglašen mjestom posebnog pijeteta žrtava Domovinskog rata i da računaju na to. Ovo je naša svetinja, za cijeli hrvatski narod i kad je proglašen mjestom posebnog pijeteta treba nešto i voditi računa i nešto ulagati. Jer ovakvim načinom kako se do sada vodi, nikoga ne prozivajući, ali neka se uozbilje i dobro povedu računa jer za određni broj godina ovdje nitko neće imati ni organizirati komemoraciju", istaknuo je Josip Prskalo.

Sjećanje na uzdolske žrtve nije samo obveza prema prošlosti, nego i opomena za budućnost. Unatoč izostanku pravde i tišini nadležnih institucija, žrtva Uzdola ostaje trajni simbol stradanja, ali i teške borbe hrvatskog naroda na ovim prostorima. A oni koji danas dolaze zapaliti svijeću svojim najmlijima zaslužuju barem da se ovo mjesto sačuva i nakon njih kada već ne mogu dočekati pravdu.