Ono što političko Sarajevo naziva 'građanskom državom' u praksi ne znači ono što taj pojam znači u Francuskoj, Njemačkoj ili Hrvatskoj

Posljednjih tjedana postali ste jedno od najeksponiranijih novih lica na političkoj sceni u BiH nakon što vas je HDZ BiH istaknuo kao kandidatkinju za članicu Predsjedništva BiH. Kako se nosite s tom naglom vidljivošću?

Svaka politička kandidatura nosi pojačanu vidljivost i toga sam bila svjesna kad sam prihvatila odgovornost. Ono što je možda neočekivano, nije medijska pažnja sama po sebi, nego intenzitet kojim se sve ubrzalo. Od trenutka objave kandidature svaki dan je novi ritam – nastupi, intervjui, susreti, priprema. U takvoj dinamici teško je zadržati potpunu privatnost, što osobama kao što sam ja, introvertima koji se bave javnim poslom, zna biti izazovno. Međutim, jasan osjećaj povjerene mi svrhe sve moje “sebičnosti” ostavlja sa strane i u fokus stavlja potrebu da ljudi upoznaju što ja jesam, i politički i osobno. S druge strane, brojni kontakti s novim ljudima, zajednički susreti i međusobna upoznavanja obogaćuju – što daje posebnu radost u cijelom procesu.

Jeste li imalo dvojili oko prihvaćanja kandidature za Predsjedništvo BiH?

Netko bi to mogao nazvati dvojbama, ali za mene je to bio logičan proces donošenja vrlo važne odluke koja nije mogla biti donesena olako i preko noći. Potpuno suprotno, znala sam da taj proces zahtijeva posve racionalan pristup koji je u stanju sagledati sebe iznutra i izvana, prepoznati politički trenutak u kojem se nalaze hrvatski narod u Bosni i Hercegovini i Bosna i Hercegovina u cjelini i osvijestiti različita očekivanja koja se stavljaju pred mene. U svakom političkom angažmanu dođe trenutak kada se suočite s izborom – hoćete li stajati postrani ili prihvatiti odgovornost koja se od vas zahtijeva. Ja sam prihvatila odgovornost.

U utrci imate dvojicu muških protukandidata – Slavena Kovačevića, koji računa ponajprije na bošnjačke glasove, te kandidata hrvatske oporbe Zdenka Lučića. Kako gledate na taj politički trokut i kakvu kampanju očekujete?

Teže će biti njima što imaju jednu žensku protukandidatkinju nego meni što imam dvojicu muških protukandidata (smijeh). Šalu na stranu, što se tiče Kovačevića, on će svoju kampanju graditi obraćajući se isključivo bošnjačkom biračkom tijelu, i to kreirajući antihrvatski politički sentiment, što smo već vidjeli na političkoj sceni u Bosni i Hercegovini. Upravo takav narativ stvara političke tenzije i loše odnose između Hrvata i Bošnjaka u BiH, što za posljedicu ima nefunkcionalnu i nestabilnu Bosnu i Hercegovinu. Na takvom konceptu koji uključuje preglasavanje i otimanje političkih pozicija jednom konstitutivnom narodu, Bosna i Hercegovina ne može biti održiva. Za razliku od njih, moj politički koncept je posve suprotan, utemeljen na ravnopravnosti koja za posljedicu ima stabilnu i sigurnu Bosnu i Hercegovinu, koja ima svoje mjesto u europskoj obitelji.

Što se tiče gospodina Lučića, poštujem svačije pravo na kandidaturu, no izborna matematika je jednostavna, ali surova. Svaki dodatni kandidat unutar hrvatskog biračkog tijela, u izbornom sustavu koji nije promijenjen u skladu s ustavnom logikom, izravno povećava šanse kandidatu koji želi osvojiti hrvatsko mjesto bošnjačkim glasovima. Nepotrebno rasipanje nekoliko desetaka tisuća hrvatskih glasova na dodatnog kandidata može dovesti do toga da opet nemamo svog predstavnika. Kakvu kampanju očekujem? Za druge ne znam. Moja kampanja će biti onakva kakvu od mene očekuje hrvatski narod: sadržajna, odmjerena i fokusirana na pozitivno što možemo mijenjati. Ne namjeravam trošiti energiju na besmislena prepucavanja, birači su umorni od takvog stila politike.

HDZ BiH godinama upozorava na problem preglasavanja Hrvata pri izboru člana Predsjedništva. Koliko vjerujete da je moguće politički nadjačati bošnjački izborni inženjering?

Već više od dvadeset godina upozoravamo da je potrebno mijenjati Izborni zakon kako bi se otklonila mogućnost da jedan narod drugome bira političke predstavnike. Ono što je vidljivo posljednjih godina jest da je polako sazrela svijest u domaćoj i međunarodnoj javnosti o srži problema nefunkcionalnosti Bosne i Hercegovine, ali još uvijek ne postoji spremnost političkih aktera da se taj problem otkloni. Drugim riječima, moguće je da se organizirano preglasavanje opet dogodi. Živimo u političkom trenutku u kojemu se događaji nižu velikom brzinom, a izbori su tek u listopadu. Trenutačno mi se čini da unutar bošnjačkog biračkog tijela raspoloženje za ponovnu masovnu podršku preglasavanju nije isto kao prije jer postaje jasno da ništa dobro nije donijelo Bosni i Hercegovini.

Slaven Kovačević zagovara koncept “građanske BiH”, dok vi inzistirate na legitimnom predstavljanju konstitutivnih naroda. Vidite li ikakav prostor za pomirenje tih dvaju političkih koncepata ili smatrate da su oni u svojoj srži nespojivi?

Moramo biti precizni s pojmovima. Ono što političko Sarajevo naziva “građanskom državom” u praksi ne znači ono što taj pojam znači u Francuskoj, Njemačkoj ili Hrvatskoj. Bosna i Hercegovina je u smislu građanskih i individualnih prava već država građana s visokim stupnjem zaštite individualnih prava. Više od 97% zakonodavnih i izvršnih funkcija popunjava se na, recimo tako, “građanski” način, jednostavnim većinskim izborima. Na dijelu političkog spektra u BiH taj se koncept koristi kao fasada za dominaciju brojčano jačeg naroda nad manjim kroz ukidanje specifičnih izbornih aranžmana za preostalih 3% političkih funkcija u BiH. I onda se taj zahtjev prepakira u pojam “građanske države” i velike brige za individualna prava kako bi bio lakši za zagovaranje pred slabije upućenim predstavnicima međunarodne zajednice.

Demokracija u složenim društvima – a BiH jest složeno, multinacionalno društvo – zahtijeva mehanizme zaštite političke zastupljenosti naroda. Daytonski sporazum upravo to i jest – dogovor triju naroda da nijedan neće dominirati nad drugim. To je bio i Washingtonski sporazum koji je omogućio današnju Federaciju BiH koja je poslije odlukama visokog predstavnika izmijenjena. O tome govorimo kad govorimo o ravnopravnosti.

Vidim li prostor za pomirenje? Konstitutivnost i individualna, građanska prava nisu suprotnosti. Svaki građanin BiH ima puna građanska prava. Ali tri naroda koja su tu državu utemeljila imaju pravo na jednako predstavljanje. To nije privilegij – to je pravednost. I to je europska norma. Upravo je Europski sud za ljudska prava to potvrdio kad je tužbu jednog od bošnjačkih kandidata za hrvatskog člana Predsjedništva proglasio političkim aktivizmom.

Koliko je pitanje izmjene Izbornog zakona danas političko pitanje broj jedan za Hrvate u BiH?

Jest, jer ga doživljavamo kao otklanjanje nepravde koja postoji prema hrvatskom narodu. Ako nemate legitimnog predstavnika u institucijama koje odlučuju o vašem životu, sve ostale teme postaju sekundarne.

Ali i ovo moram reći jasno, promjena Izbornog zakona nije cilj sama po sebi. Cilj je funkcionalna, stabilna BiH u kojoj su institucije legitimne i u kojoj su sva tri naroda ravnopravna. To je jamstvo svega ostalog: brži europski put, brže odluke, stabilnost, investicije koje dolaze u stabilne sredine.

I kada se Izborni zakon promijeni, kada Hrvati budu birali svog člana Predsjedništva BiH isključivo svojim glasovima – pluralizam među hrvatskim strankama postat će ne samo dobrodošao nego i prirodan. Do tada odgovornost mora biti ispred svega ostalog.

Dio javnosti smatra da su ljudi umorni od stalnih nacionalnih tema i da ih više zanimaju ekonomija, odlazak mladih i životni standard. Je li politika u BiH predugo zarobljena identitetskim pitanjima?

Ravnopravnost i životni standard su teme neodvojive u kontekstu Bosne i Hercegovine. Ravnopravnost je preduvjet za sve ostalo.

Da pokušam ilustrirati: ravnopravnost je temelj. Ali temelj nije kuća. Kuća su bolje plaćeni poslovi u inovativnijim granama industrije, veći broj mjesta u vrtićima, bolji zdravstveni sustav, bolja cestovna infrastruktura i tako dalje. Zar mogu graditi kuću bez temelja? I kad čujem “prestanite govoriti o ravnopravnosti”, to je kao da čujem “počnite graditi kuću od krova”. Ne ide jedno bez drugoga.

Moj posao kao kandidatkinje jest pokazati da ravnopravnost nije apstraktna politička borba, nego put do konkretnih poboljšanja. I to namjeravam raditi.

Kako danas definirate političku poziciju Hrvata u BiH? Jesu li frustriran narod, važan politički čimbenik ili zajednica koja još traži puni institucionalni balans?

Prije svega, Hrvati su konstitutivan narod u Bosni i Hercegovini i iz Ustava crpe sva svoja prava. Drugo je što je sustav, zbog svoje nesavršenosti, dopustio mogućnost kršenja prava jednom konstitutivnom narodu. To želimo ispraviti.

Postojanje takve mogućnosti, koja se vrlo praktično ogleda u činjenici da 16 godina imate otetu poziciju hrvatskog člana Predsjedništva u Bosni i Hercegovini, frustrirajuće je za Hrvate.

Ali istodobno su Hrvati važan politički čimbenik. HDZ BiH kao najjača stranka preuzima odgovornost za mnoge važne uloge na svim razinama vlasti, od općine do države. Imamo gradonačelnike, ministre, zastupnike, lokalnu infrastrukturu.

Stoga se često pojavljuje teza u javnosti da je HDZ BiH snažno zastupljen u vlasti na svim razinama pa je mjesto člana Predsjedništva manje bitno. Ne. Zastupljenost u vlasti je posljedica 80-postotne potpore hrvatskog biračkog tijela, a anomalije Izbornog zakona treba ispraviti.

Zato tražimo puni institucionalni balans. Vraćanje tog balansa nije politički zahtjev – to je pitanje pravednosti.

Često vas opisuju kao osobu od velikog povjerenja Dragana Čovića. Je li vam to više politički kapital ili određeni teret?

Cijeli svoj politički i životni put nastojim graditi tako da izgrađujem povjerenje kod ljudi – i kod ljudi s kojima surađujem i kod ljudi koji me susreću izvan političke sfere. Bez tog povjerenja ne bih mogla prihvatiti ovako važnu ulogu.

Predsjednik Čović vodi Hrvatsku demokratsku zajednicu BiH 20 godina, pa tako i nacionalnu politiku Hrvata u BiH u iznimno teškim okolnostima. Naravno, tu borbu ne vodi sam, nego je vodi oslanjajući se na druge ljude unutar HDZ-a BiH. Moja pozicija dopredsjednice HDZ-a BiH intenzivirala je i suradnju s predsjednikom i s ostalim kolegicama i kolegama u izvršnoj i zakonodavnoj vlasti i otvorila mi prostor da kroz rad pokušam izgraditi povjerenje o kojem govorite. Ako sam i dijelom uspjela, ponosna sam na to.

HDZ BiH je politička stranka s najrazvijenijom političkom infrastrukturom u BiH. Ja sam kandidatkinja i donosim vlastitu političku osobnost. Jedno pojačava drugo. To nije slabost – to je snaga.

Može li Bosna i Hercegovina dugoročno funkcionirati bez minimuma međusobnog povjerenja između Sarajeva, Mostara i Banje Luke?

Ne može. I to svi znaju, ali malo tko to glasno kaže.

BiH je država triju naroda i dvaju entiteta. Nijedan narod sam ne može voditi tu državu niti ijedan entitet može funkcionirati izolirano. Bez minimuma povjerenja između konstitutivnih naroda i njihovih političkih predstavnika blokirano je sve. Europski put, gospodarski razvoj, institucije. Ali povjerenje se ne gradi deklaracijama, gradi se dogovorom i poštivanjem dogovorenoga. Ja vjerujem da je dogovor moguć, ali samo među ravnopravnim partnerima. Europska unija je zajednica naroda koji imaju duboko različite kolektivne memorije. Zajednička budućnost ne zahtijeva zajedničku prošlost, zahtijeva zajednički interes i uzajamno poštovanje.

Koje biste tri stvari prve inicirali ako postanete članica Predsjedništva BiH?

Prvo – vratiti Predsjedništvo kao instituciju s punim legitimitetom. Predsjedništvo u kojem jedan konstitutivni narod ne prepoznaje svog predstavnika nije funkcionalno tijelo. Bez toga sve ostalo ima manju težinu.

Drugo – odmah aktivirati međunarodne kontakte koje sam godinama gradila. Ne čekati da se uspostave odnosi, oni već postoje i trebaju biti stavljeni u službu od prvog dana. Suradnja s premijerom Plenkovićem, s ministrima Vlade Republike Hrvatske, s europskim akterima – ta mreža mora zaživjeti u punom kapacitetu.

I treće – pristupiti funkciji onako kako vjerujem da treba. Predsjedništvo nije pozornica za politički performans. To je institucija koja mora raditi, tiho, dosljedno i mjerljivo. Konkretni koraci prema europskim integracijama, deblokada procesa koji stoje, otvaranje vrata za projekte koji čekaju.

Diplomatska mreža često je predmet političkih prijepora. Planirate li u tom segmentu napraviti ozbiljne kadrovske promjene?

Diplomatska mreža iznimno je važna za BiH i daleko je od svog punog potencijala. Predsjedništvo ima nadležnosti u vanjskoj politici i upravo tu vidim prostor za značajan doprinos.

Ne bih u ovom trenutku govorila o konkretnim kadrovskim promjenama jer to zahtijeva analizu i koordinaciju s drugim razinama vlasti. Ali ono što mogu reći jest da diplomatska predstavništva BiH moraju adekvatno odražavati interese svih konstitutivnih naroda i moraju biti stručna. Moj pristup će u tom smjeru biti profesionalan, s fokusom na kompetenciju.

Koliko je europski put BiH danas stvarna politička agenda, a koliko fraza koju svi ponavljaju?

Oboje. I u tome je problem.

Europski put je stvarna agenda. BiH ima kandidacijski status, Reformska agenda je predana. Hrvatska, kao najbliži susjed i član EU-a, aktivno pomaže iskustvom, pristupom institucijama, konkretnom potporom. Ali istodobno “Europa” bez pomaka prijeti da postane fraza koju svi ponavljaju, a malo tko prevodi u konkretan politički sadržaj. Europski put bez konkretnih rezultata je apstraktna priča.

Rješenje je jednostavno, ali zahtjevno: govoriti o Europi kroz konkretne projekte. Što europske integracije znače za cestu kojom se vozite, za bolnicu u kojoj se liječite, za školu u koju vaše dijete ide? Koridor Vc, brza cesta Mostar – Široki Brijeg – granica RH, ERASMUS programi za mlade – to je Europa.

Mnogi političari u BiH kao da stalno govore biračima čega se trebaju bojati. Što biste vi ljudima danas radije ponudili: sigurnost, optimizam ili realizam?

Odgovoran optimizam. To bi bio najbolji opis onoga što zagovaram. Ne volim politiku straha, zamorila je ljude i ne donosi rezultate. Ali ne volim ni naivni optimizam koji ignorira probleme. Bosna i Hercegovina ima ozbiljne probleme i trebamo ih imenovati. Ali ne da bismo ljude plašili, nego da bismo ih rješavali.

Sigurnost – da, ali ne kao prijetnja, nego kao temelj. Ravnopravnost je sigurnost. Realizam – da, ali koji ne paralizira, nego pokreće.

Odrasli ste u Stocu. Čega se sjećate iz djetinjstva i koliko vas je Hercegovina oblikovala kao osobu?

Za djetinjstvo u Stocu vežem najpozitivnije uspomene. Sjećam se nogometa s dječacima na improviziranim igralištima u kojem su golovi bili dva kamena i na kojim utakmica prestaje kad pada mrak pa svi moramo kući. Na tim sam igralištima vrlo rano, ustvari na vrijeme, naučila da su žene ravnopravne s muškarcima. (smijeh)

Hercegovina me oblikovala u cijelosti. Hercegovački “inat” i marljivost recept su po kojem sve postaje moguće.

Kakav je bio vaš studentski život, jeste li odlazili na koncerte, kakvu ste glazbu slušali, gdje ste putovali?

Studirala sam ekonomiju i uživala u tom razdoblju. Studentski život nije bio toliko obilježen putovanjima koliko upoznavanjem različitih ljudi i stvaranjem prijateljstava. Većina takvih prijateljstava traje i danas. Tako da bih rekla da je studentski život bio normalan. Oduvijek sam voljela glazbu, još iz djetinjstva. To je nešto što me definira još od rane dobi i ta ljubav i danas traje. Da me pitate za posao iz snova – bio bi glazbeni producent. Ili sportski menadžer. Koliko god to sada čudno zvučalo iz usta kandidatkinje za Predsjedništvo. (smijeh)

Diplomirali ste ekonomiju, ali ste vrlo rano završili u politici. Nedostaje li vam ponekad “običan” život izvan političkog ritma?

Politika je za mene poziv kao i svaki drugi. Naravno, sa svojim specifičnostima kojima se razlikuje od drugih. Tako da je politički život postao dio mojeg “običnog” života, kako kažete. Čovjek uđe u ritam koji mu postane normalan. Najteže je ljudima oko mene kojima je teško pratiti moj ritam.

Često vas opisuju kao vrlo discipliniranu i odmjerenu osobu. Postoji li neka vaša privatna strana koju javnost uopće ne poznaje?

Često se ljudi koji se bave politikom doimaju ozbiljnima i zatvorenima. Ne umišljam da mogu pobjeći od takvog dojma. Ja politiku shvaćam ozbiljno i ne želim biti neozbiljna oko ozbiljnih stvari. Ali privatne situacije pokazuju neke opuštenije strane naših osobnosti koje često nisu u prvom planu. Volim se smijati, volim dobru glazbu, uživam u sportu, volim ljude.

Voljela bih da više ljudi prepozna tu odmjerenost ne kao distanciranost, nego kao korisnu osobinu u politici. U vremenu kad svi viču, mir je snaga.

Za razliku od mnogih političara, nikada niste gradili imidž glasne i konfliktne osobe. Je li tiši politički stil danas prednost ili mana?

Politički stil treba biti blizak onome što jest. Moj stil je odraz moje osobnosti i pogleda na politiku. U političkom diskursu koji je prepun buke danas, vjerujem da je najveći politički kapital imati sposobnost ostati smiren, fokusiran na bit i dostojanstven u komunikaciji.

Kako izgleda jedan vaš dan kada se maknete od parlamenta i stranačkih sastanaka?

Rijetko se maknem, da budem iskrena. Rasporedi su puni i odvojeni od obiteljskog života više nego što bih željela. Ali kad se uspijem maknuti, onda je to vrijeme za ljude koje volim, supruga, prijatelje. Pokušavamo to zajedničko vrijeme ne opterećivati političkim temama, iako to nije uvijek lagano.

Imate li neki mali ritual bez kojeg ne možete: kava u Mostaru, šetnja, knjiga, glazba ili film? Viđa vas se i na kulturnim događanjima...

Glazba i sport – to su moje dvije konstante. Karate, rukomet, tenis, pjevanje, sviranje, crkveni zbor bili su dio mojeg odrastanja. Danas za sport nemam dovoljno vremena, ali tenis mi ostaje recept kada mi je potrebna distrakcija.

Što se tiče kulturnih događanja – da, volim festivale, pogotovo ljeto u Hercegovini, koje je puno takvih događaja. U posljednje vrijeme gledam sportske dokumentarce, razmišljam o sportskoj psihologiji koja ima dosta sličnosti s politikom poput brzih promjena konteksta u kojem djelujete, važnosti dugoročnog rada, pritisaka javnosti… Ipak, “kava u Mostaru” je više od običnog rituala; više je neizostavni dio kulture življenja. (smijeh)

Hercegovce često prati glas da su tvrdoglavi, ponosni i da teško odustaju. Koliko tog mentaliteta ima u vama?

Ipak, idemo za potrebe intervjua izbjeći riječ “tvrdoglavi”. Recimo da dosljedno zastupaju ono u što vjeruju. Ali mislim da je to upravo ono što ova funkcija zahtijeva.

Hercegovina vas oblikuje na specifičan način. Naučite da se za stvari treba boriti, da ništa nije poklonjeno i da je riječ sve što imate. Taj mentalitet ponosno nosim u sebi.

Dnevnik.ba