U šest država u Africi je zabranjena sadnja domaćeg sjemena

Žetva 2014. pokazala se katastrofalnom za Francisa Ngirija, poljoprivrednika u Makongu, malom gradu na jugu Kenije. Oluja El Nino bila je posebno jaka te godine, s bujičnim kišama koje su poplavile milijune hektara, uključujući polja prosa i slanutka koja je Ngiri uzgajao s certificiranim sjemenom kupljenim od agroindustrijske kompanije, prenosi Klix.ba.

Kako bi pokrio troškove sjemena i povezanih inputa (kemijska gnojiva i pesticidi), Ngiri je uzeo kredit, koji nije mogao vratiti nakon oskudnih prinosa sa svoje zemlje te kobne sezone.

Razočarani i bankrotirani, Ngiri je odlučio vratiti se autohtonom sjemenu koje afrički poljoprivrednici stoljećima čuvaju ili nabavljaju putem trampe i neformalne trgovine. To je već učinio, podučavan od strane oca, prije nego što je privremeno prešao na intenzivnu poljoprivredu. Osim što se vratio svojoj staromodnoj poljoprivredi, Ngiri je 2015. godine stvorio autohtonu banku sjemena koja, kako ponosno objašnjava putem videokonferencije, sada sadrži 124 sorte.

U teoriji, njihovo spremište trebalo bi služiti isključivo kao antropološka kuriozitet ili muzej drevnih poljoprivrednih praksi. Prema zakonu (izvorni propisi datiraju iz 2012., s naknadnim ažuriranjima), razmjena ili trgovanje necertificiranim sjemenkama - onima bez prava vlasništva jer ne pripadaju nikome - zabranjena je u Keniji. Kazne se kreću od novčanih kazni od 240 eura do zatvorskih kazni do dvije godine.

"Još nije bilo hapšenja, bilo zbog nedostatka političke volje ili diskrecije poljoprivrednika, ali opasnost postoji", objašnjava Ngiri.

Uobičajena rupa u zakonu za zaobilaženje zakona, nastavlja, jest da se necertificirane sjemenke nude u obliku žitarica, odnosno kao direktna hrana.

On i 14 drugih poljoprivrednika krenuli su u pravnu bitku kako bi poništili najkažnjavajuće dijelove kenijskog zakona.

"Kako se možemo ne protiviti vrsti propisa koji nas sprječavaju u očuvanju naše bioraznolikosti?" pita Ngiri, koja kaže da se posljednje ročište u pravnom postupku održalo u maju, a očekuje se da će samo suđenje početi u septembru.

Elizabeth Attieno iz Greenpeacea sažima bit onoga što će sudovi odlučiti: "Pravo poljoprivrednika da sade što god žele, kad god žele".

Pet drugih subsaharskih zemalja također zabranjuje svojim poljoprivrednicima korištenje domaćeg sjemena. Prema nedavnom izvještaju Saveza za prehrambeni suverenitet u Africi (AFSA) i drugih organizacija poput Swisaida, to je slučaj u Tanzaniji, Malaviju, Namibiji, Čadu i Sijera Leoneu. Na papiru, čak je i davanje necertificiranog sjemena zločin. U Europi se takva strogost nalazi u dvije zemlje: Ujedinjenom Kraljevstvu i Bjelorusiji. A u cijeloj Aziji to je samo u Pakistanu.

Jedan od autora izvještaja AFSA-e, Simon Degelo, tvrdi da su analizirali zakonodavstvo diljem kontinenta i da je, bez obzira provode li se zakoni ili ne, nakon čitanja "kristalno jasno" da je slobodna cirkulacija domaćeg sjemena zabranjena u ovih šest država.

Unatoč tome, Aggie Konde, potpredsjednica AGRA-e, glavnog lobija u korist intenzivne poljoprivrede u Africi, poriče glavnu implikaciju: "ni u jednoj afričkoj zemlji nije zabranjena razmjena domaćeg sjemena; zaštićeno je samo intelektualno vlasništvo poboljšanog sjemena", uobičajeni izraz koji se odnosi na certificirano sjeme, koje je obično prošlo neki oblik genetske modifikacije. Ponovno upitana nakon Kondeinih izjava, Elizabeth Attieno iz Greenpeacea bila je zapanjena: "Zar stvarno nemate ništa bolje za reći nego poreći očito?"

Ispod ove zakonodavne strogosti krije se gorka rasprava o budućnosti poljoprivrede u Africi. Rasprava se vrti oko sigurnosti hrane, koja će, prema AGRA-i i drugim zagovornicima agrokemikalija, biti trajno ugrožena ako se kontinent ne krene prema intenzivnijem modelu. Malo tko dovodi u pitanje da, u normalnim okolnostima, certificirano sjeme daje bolji urod, barem u smislu količine. Potpredsjednica AGRA-e ističe da, prema podacima koje njezina organizacija obrađuje, autohtone sorte "daju 70% manje od poboljšanih", dok potonje "pokrivaju samo 30% afričkih polja".

Računica postaje složenija ako dodamo druge faktore poput troškova proizvodnje ili otpornosti.

"Uzmimo primjer kukuruza. Lokalne sorte [sjemena] mogu dati 300 kilograma po hektaru, a certificirane sorte obogaćene vitaminima 1200 kilograma“, kaže Samuel Arop, voditelj Farm Africa u Ugandi, nevladine organizacije koja djeluje u nekoliko zemalja na kontinentu i zagovara "dvostruki pristup".

Dnevnik.ba