Putem do Širokog Briga: Kako je Hercegovina od metafore lopovluka i ustaštva postala nanaprednijom regijom u jedva cjelovitoj BiH

       Početkom veljače i posebno svakoga sedmog ovoga mjeseca Široki Brijeg (izvorno Brig) i Hercegovina, u organicaciji Vicepostulature mučeništva Fra Leo Petrović i 65 subraće i vicepostulatora Mljenka Stojića,  misama, predavanjima, literarnim radovim i hodočašćima obilježavaju  Dan sjećanja na pobijene franjevce i puk.  Tim se povodom ove godine splitska Matica hrvatska pridružila sa skupinom svojih članova hodočašću brojnih vjernika, položivši vijence na mjestu smaknuća te prisustvujući svetoj misi kojoj su nazočila četiri biskupa (mostarski, kotarski i tiranski).  

Piše: Josip Jović, Hrvatski tjednik 

     Tog je dana 1945., dakle točno prije osamdeset godina, u franjevačkom samostanu mučki hicem u potiljak ubijeno dvanaest franjevaca, čija su tijela potom spaljena i zatrpana u ratnom skloništu u blizini samostana. Operaciju su izveli borci 11. dalmatinske brigade formirane u vrgoračkoj Kozici. Pogubljenja su se nastavila još nekoliko dana poslije, a među pogubljenima je bio i Leo Petrović, povjesničar i prvi doktor znanosti među hercegovačkim franjevcima, nazvan hercegovačkim Stepincem, koji je nakon pogubljenja u Mostaru sa još šestoricom fratara bačen u Neretvu.  Pojavio se, međutim, stanoviti Dragan Markovina sa svojim prošlogodišnjim kvazi romanom e da bi ga oklevetao i optužio po već oprobanim metodama, de facto, opravdavajući zločin nad njim. 

     U Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji ubijena su 66 svećenika, još uvijek se ne zna za posmrtne ostatke njih trideset dvojice. Fra Ante Marić je 2007. priredio knjigu Tragom pobijenih hercegovačkih fratara. Među prvima je u spomenuto sklonište ušao kao novincijant s Huma čuveni fra Šito Ćorić, tamo 1971. u vrijeme kratkotrajnog daha slobode da bi s kolegama pokupio kosti spaljenih. Šaputalo se kako su negdje kod Zagvozda zakopani ostaci nekoliko pobijenih franjevaca, što je inače bila strogo čuvana tajna. Ali zaklela se zemlja raju da se tajne sve doznaju.

     Širokom Brijegu promijenili su 1953. i ime. Više nije bio Široki nego Lištica po rijeci koja teče ovim gradom da bi staro ime blo vraćeno 1991. Doduše, dugo nakon rata nije se previše govorilo, tek se šaputalo, o ovim događajima. Napadači se nisu imali čime ponositi (samo je bivši predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović smjelo konstatirao kako je napad na samostan bio legitiman vojni cilj), a narod je živio u strahu. Nikada nitko nije spominjao oslobođenje, tek potiho pad. 

     Groblje mira 

     Proglašenjem i formiranjem Nezavisne Države Hrvatske Split, Šibenik i dio otoka ostali su izvan hrvatskih granica, dok je Hercegovina nakon 839 godina postala njezinim sastavnim dijelom. Prirodno je stoga da je ovaj narod taj povijesni trenutak dočekao s oduševljenjem i da ga nikada nije zaboravio. Puno je mladića pristupilo Ustaškoj vojnici, bili su vojnici svoje države o čijem režimu i postupcima nisu mogli odlučivati pa ni puno znati. Jesu li samo zato zaslužili okrutnu smrt? U Širokom je pobijeno dvije tisuće ljudi, u cijeloj Hercegovini preko dvadeset tisuća. Tako je otprilike izgledalo oslobađanje (zapadne) Hercegovine. Karlo Rotim je 2000. u izdanju Matice hrvatske iz Širokog objavio Žrtvoslov Širokog Brijega u Drugom svjetskom ratu i poraću sa svim imenima ubijenih po pojedinim župama. Ni za grob im se nije smjelo znati. Živjeli su u svijesti ljudi kao mučenici pali za domovinu i za vjeru. Istovremeno je u glavama tih ljudi zauvijek umrla svaka ideja Jugoslavije i komunizma. 

Pobijeni hercegovački franjevci

DESK -

     U blizini Mostara na zaravni Bile podignut je tijekom zadnjih desetak godina Monumentalni centar Groblje mira s impozantnih jedanaest tisuća križeva, gdje su sahranjene kosti poznatih i nepoznatih žrtava Drugog svjetskog rata i poraća. Mogao bi ovaj centar poslužiti kao dobar primjer glavnom gradu svih Hrvata u kojemu još uvijek opskurni sljedbenici jedne zločinačke ideologije i prakse ne dozvoljavaju obilježiti grobove hrvatskih vojnika. 

     Splitski hodočasnici  su u autobusu pjevali domoljubne pjesme pa i onu u novije vrijeme neizostavnu: Ako ne znaš šta je bilo. Posebno je odzvanjao stih: Je l' se Gospa Hercegovska suza naplakala/ to upitaj, milo moje, putem do Mostara. Ovaj su put išli putem samo do Širokog s osjećajem tuge i radosti. Tuga je samorazumljiva, ali zašto radosti? Pa zato što je sjećanje pobijedilo zaborav, mir rat, pravda nepravdu, dobro zlo, ljubav mržnju, opraštanje osvetu, život smrt.  Ili nam se tako samo učinilo pod dojmom trenutka.       

     Mitski samostan 

     Taj samostan na vrhu Briga godinama je mitsko mjesto ne samo stradanja nego i kulture i obrazovanja. Utemeljili su ga franjevci 1846. godine, kojima pripadaju sve zasluge za očuvanje katoličkog i nacionalnog identiteta ovih prostora. Prije rata u njemu su se školovali mnogi mladići, od kojih su iznikla i neka posebno poznata imena poput, primjerice, Dominika Mandića ili Antuna Branka Šimića.  Ubojstvo franjevaca nije bio samo genocid nego i kulturocid, jer je  tom prilikom uništana bogata knjižnica i zatvorena gimnazija. Ali sve se vraća. Početkom devedesetih Široki opet postaje Široki, čije je ime ipak valjda vrijeđalo savjest ubojica. Opet u tim samostanskim prostorima djeluje Akademija likovnih umjetnosti, opet su otvoreni knjižnica i galerija.  

     Cijela je Hercegovina bila izvrgnuta godinama gladi, raseljavanja,  potiskivanja, klevetanja i sotonizacija. Čak i u vrijeme nakon raspada Jugoslavije ona je služila kao metafora lopovluka, ustaštva i primitivizma i to kao izraz nemirenja sa samostalnom hrvatskom državom. Danas, međutim, stanje stvari je radikalno drugačije. Ona je najnaprednija regija u cijeloj jedva postojećoj BiH. U njoj niču proizvodni pogoni, ima svoje sveučilište i kazalište, svoju televiziju i HŠK Zrinjski, i Akademiju i Međugorje, i Blidinje i Kupres, i gangu i masline i vino i Neretvu, i Čvrsnicu i Vran planinu, i Mjata Tomića i Divu Grabovčevu, i Tomislava s Duvanjskog polja. U ratu je dala nemjerljiv prinos obrani Hrvatske od Dubrovnika do Vukovara, na Pologu je zaustavljena kolona JNA koja se kretala prema Jadranu, iz Širokog je i ratni ministar Gojko Šušak, u rukometnoj reprezentaciji koja je razveselila cijelu naciju srebrom sa Svjetskog prvenstva igra čak osam reprezentativaca podrijetlom iz Herceg-Bosne. I nadalje su Hrvati s one strane neprirodne granice, kojima razne države nisu bile sklone, u dnevnoj grčevitoj borbi za ravnopravnost, sve nade polažući u Shengen.      

     Teroristi uvijek griješe misleći kao se terorom može utjerati strah u kosti.  Taj efekt je uvijek samo kratkotrajan, samo dok se ne pojavi neko novo pokoljenje. Jer,  terorom se samo izaziva otpor tim veći što je veći sam teror. I mučeništvo ima svoj  funkciju. Ono nadahnjuje, obvezuje. Bez Kristove muke ne bi bilo ni kršćanstva, bez hrvatskih žrtava tijekom duge povijesti ne bi bilo hrvatska.  

Dnevnik.ba