Bosna i Hercegovina - mala zemlja velikih iluzija

Piše: Josip Jović, Hrvatski tjednik  

     I trideset pet godina nakon Daytona BiH tapka u mjestu. Prema  općim mišljenjima, čak i prema tvrdnjama međunarodnih predstavnika, vrijeme je uludo potrošeno, stanje je gore nego na samim početcima. Samo su ti visoki predstavnici vrlo uspješno podebljali svoje bankovne račune, neki čak sagradili i vile na ovom trusnom području. Država se održava tek kao protektorat, živeći na aparatima kao papa Franjo posljednjih mjeseci svoga pontifikata. A glavni i temeljni uzrok takvog stanja leži u činjenici da se različti akteri događaja ne mogu oslobodit vlastitih iluzija i, čak što više, sve dublje poniru u njih.

     Prozirni građanski model   

     Prvaci iluzionizma su bošnjačke političke stranke koje istrajavaju na nekom nesuvislom i neosvještenom građanskom modelu formiranja vlasti. Svakome je jasno kako je taj model samo prozirna maska za dominaciju jednoga naroda nad druga dva. Čitav problem ove političke zajednice i jest odnos triju naroda. A neki bi jednog lijepog dana odlučili kako nema više nacija (jednom davno pokušao je nešto takvo učiniti austrijski namjesnik za BIH Benjamim Kallay), nego postoje samo građani pojedinci  koji će odlučivati po modelu jedan čovjek jedan glas. No kako se građani nikako i nikada ne bi odrekli svoje nacionalnosti i vjeroispovijesti uvijek bi glasovali za kandidata iz svoje avlije i uvijek bi pobjeđivale stranke i pojedinci jednoga naroda.

     Eksplicitan je bio, a nije nipošto jedini, Nermin Nikšić, predsjednik Vlade Federacije, za kojega se  držalo kako se radi o razumnom političaru s kojim se dade razgovarati. Njegov je prijedlog: jedan predsjednik, jednodomni parlament, jedna izborna jedinica, država bez entiteta. Zagovornici se tog unitarno-građanskog modela pri tome služe raznim maštovitim smicalicama i izgovorima. Bošnjački političari se rado predstavljaju kao branitelji države BiH, ali odmah u drugoj rečenici kažu mi Bošnjaci, ili: ne može manjina odlučivati o većni. Zanimljiva je i jedna nedosljednost. Dok su Bošnjaci za etničke izborne jedinice u Gradu Mostaru, na razini države bi ih izbrisali. 

     U uporabi je fraza kako je država iznad naroda, što je opet izvrtanje logike. Ne, ne postoji narod radi države, već država radi naroda. Manipulira se i pojmom građanskog društva. Jer, BiH ima sve karakteristike građanskog društva (barem deklarativno i ustavno) kao što su odvojenost države od vjerskih zajednica, jednakost svih pred zakonom, nezavisnost pravosudnih, obrazovnih i kulturnih institucija, podjela vlasti, privatno valasništvo, višestranački sustav, opće pravo glasa, ljudska prava, sloboda pojedinca, itd. Etnički princip ne isključuje građanski i nije točna teza kako su sve europske države ustrojene isključivo kao građanske države. Etničke podjele i iz njih izvedena politička organizacija prisutne su u Belgiji, Švicarskoj, Ujedinjenom Kraljevstvu, Njemačkoj, Španjolskoj, a na koncu i u samoj Europskoj unji.   

   Oslonac na moćne saveznike

     U pokušaju ostvarenja zamišljenog modela nastoje se sklopiti  različite koalicije, uglavnom manjinske, kojima bi se zaobišla većinska volja barem dva naroda. Najnoviji je slučaj tzv. Platforma za mir, oko koje su se okupile dvije manjinske tzv. trojke, bošnjačka i srpska, bez HDZ-a, SNDS-a i SDA, bez, dakle, tri nacionalne stranke koje tradicionalno imaju najšire povjerenje svojih naroda. Problem je, tako se želi uvjeriti javnost, u dvojici ljudi, u Miloradu Dodiku i Draganu  Čoviću, možda i u Bakiru Izetbegoviću pa bi valjda njihovom izolacijom ili micanjem bio otvoren put miru i stabilnosti. No problem je u tome što oni nisu uzurpatori političke volje kao Željko Komšić, već su izrazom pretežitog raspoloženja svojih naroda, pa kad bi oni i otišli došli bi neki drugi slični njima.   

     Sukobljene strane traže potporu moćnih vanjskih saveznika i to protiv partnera u zemlji. Naravno, Republika Srpska računa na Rusiju preko Srbije, a bošnjačka strana na Tursku. Zukan Helez, ministar obrane nepostojeće vojske čak je zaprijetio turskim borbenim avionima u obračunu s neprijateljima. (Hrvati nemaju takvu potporu iz bijeloga, velikog zapadnog svijeta). Intervencije te vrste samo bi pogoršale stanje do čije sanacije može doći samo unutarnjim dijalogom vođenim u znaku međusobnog povjerenja i uvažavanja pogleda i nteresa svih. Tzv. međunarodna zajednica je, manjeviše, neupućena i nezainteresirana, ostajući u frazama o integritetu, suverenitetu i euroatlantskim integracijama. Daytonski sporazum, uspostavljen na neodrživoj formuli o dva entiteta i tri konstitutivna naroda,  kojega onda svatko tumači na svoj način, pokazao se ne kao rješenje, nego kao problem.   

     I hrvatske stranke žive u strašnoj iluziji. Godinama pokušavaju promijeniti Izborni zakon, sada minimalno, barem onaj dio koji govori o izboru hrvatskog člana Predsjedništva, čime bi da se onemogući već ustaljena praksa da hrvatskog člana Predsjedništva bira drugi narod. Sve njihove inicijative, kao i ova posljednja, nailaze na odlučno ne. Fascinantna je glupost bošnjačkih stranaka, ako se ne radi u strategiji ponižavanja i ubijanja u pojam, koje ovim odbijanjem  tjeraju Čovića u savez s Dodkom (istovremeno ga za to optužujući) te izazivajući odbojnost Hrvata spram države, a da sami time ništa ne dobivaju. Ministar vanjskh poslova Elmedin Konaković odlučno kaže kako su hrvatski prijedlozi  neprihvatlljivi za BiH i točka, ne misleći kako takvim odbijanjem BiH postaje neprihvatljiva Hrvatima. Što se Srba tiče, njihva jasna želja za odcjepljenjem i integracijom sa Srbijom, barem je za sada, izvan realnosti.

     Jedina (logička) mogućnost

     Dugo već postoji priča kako su narodi u BiH upućeni jedni na druge, kako ih zanima samo bolji život i kako ih svađaju političari. No, i to je iluzorna slika stvarnosti. Ti narodi vjekovima žive u fizičkoj blizini i međusobno izmješani, ali svejedno ostaju na velikoj socijalnoj, kulturnoj i vjerskoj distanci. Nema ni jednog pitanja iz iz prošlosti, sadašnjosti i budućnosti (od srednjega vijeka, preko Osmanskog Carstva i Austro Ugarske do Europske unije  i NATO pakta) oko kojega bi se sve tri strane složile.

     Hegel je u svom idealizmu, možda i ironično, negdje napisao da ako se teorija ne slaže s činjenicama tim gore po činjenice. Rasprave u BiH savršeno potrvđuju ovu tezu. Ako, naime, stvarnost ne odgovara zamišljenim projektima, projektanti su skloni optužiti stvarnost koja je jednako tvrdoglava i nepromjenjiva. Kao da arhitekt projektira kamenu kuću, a kemena nigdje pa onda se ljuti na prirodu koja mu nije podarila ovaj željeni građevni materijal.

     Odbacimo li sve navedene iluzije ostaje jedina eventulna logička mogućnost, a to je vrlo labava (kon)federacija triju naroda i triju federalnih jedinica, kako se je to u intervju za ovaj tjednik usudio predložiti Dragan Čović, naišavši na oštre osude cjelokupne bošnjačke javnosti. Vrijeme je da predstavnici Hrvata i Srba, ali legitimni, uz predhodne referendume, zajednički iziđu pred domaću i međunarodnu javnost s prijedlogom takvog (kon)federalnog sporazuma. Kad bi se i to, usprkos logici, pokazalo iluzornim,  preostaje samo ono posljednje rješenje, koje nam se može sviđati ili ne sviđati.

Dnevnik.ba